Riječ urednice programa

Riječ urednice programa

  • Pročitano 375 puta

A ŠTO BI ZVONKO NA TO REKAO...

U posljednje vrijeme često mislim na Zvonkovo cablo. Ono mi dođe kao antidepresiv, kao medo, kao Linusova dekica. Kad vidim da nema novca za kulturu, da nema novca za znanost, da ja nemam novca za novi frižider, kad mi se učini da se sve oko mene ruši, potresi ruše brda i kuće, ruše se avioni, ruše se kriteriji na fakultetima, ruši se bruto nacionalni dohodak, ruše se moralne vrijednosti... i sve što se rušiti može, sjetim se cabla. I uhvatim se čvrsto za njegove grane da se i ja ne srušim.

Ovogodišnji PIF posvećen je Zvonku Festiniju, i to (poštujući sav ostali njegov rad i funkcije) prvenstveno kao Lutkaru s velikim L, Lutkoljupcu i Pifovcu. I čovjeku koji mi je ukazao na cablo.

Zvonko je u svemu vidio nešto dobro. I uvijek bi gledao sve predstave na festivalima i pratio sve premijere na koje je mogao stići. I kad bi već svi oko njega padali u nesvijest od napora, umora, bezvoljnosti, dosade, razočaranja... čega li, on bi i dalje s jednakom snagom, otvorenošću, radoznalošću i budnošću pratio predstave, sve u njima vidio i o njima kasnije razgovarao. I uvijek je počinjao od onoga što je u predstavi dobro. Jednom mu je to bilo zaista teško. E da, bila je to takva predstava. Pa ipak, „bilo je tamo jedno cablo!“ reče on odjednom i opjeva odu nekom tamo stablu, panju, što li je već bilo, nešto što mi ostali nismo ni primijetili pod općim dojmom predstave. Stablo je, koliko god možda divno kao likovno rješenje, bilo tek sitan scenografski detalj, ali u Zvonkovim očima svijetla točka u predstavi, a u mojem umu s vremenom postalo metafora čiste, duboko ukorijenjene nade.

Nemamo velike ansambl predstave? Imamo male bisere! Nemamo stručni skup o lutkarstvu? Sigurno ćemo uspjeti za 50. PIF! Nismo izdali nijednu knjigu? Promovirat ćemo knjige drugih izdavača! Nemamo dovoljno novca, dvorana, ljudi, termina, razumijevanja, sunca, mjeseca...? Imamo cablo! Cablo koje kaže da živimo, dišemo i jesmo već pola stoljeća i da cijeli naš mali tim cijele godine promišlja, kombinira, nagovara, fehta, bavi se višom i nižom matematikom i kombinatorikom da sve izračuna, iskombinira i posloži. Puzzle i Rubikova kocka zajedno ništa su prema tome. I eto ga cablo. Ne samo kao onaj panj iz predstave nego veliko, razgranato.

Vjerujem da bi Zvonko i u ovom PIF-u vidio mnoga cabla.

Svidjeli su mu se kazahstanski konji i njihovi grive i kad smo ih prvi put gledali na jednom festivalu – predstava za veliku scenu, koja svojom atmosferom nepregledne kazahstanske stepe, etno glazbom, dinamičnom suigrom glumaca i lutaka te neodoljivim ritmom na gotovo ritualni način obuzima gledatelje. Vjerujem da bi ga osvojila i slovačka predstava po Lorci, Ljubav P istrast B, jer bi kao rasni Lutkar prepoznao bogatstvo lutkarskih rješenja koja sva zajedno čine odličnu predstavu. Bio bi zadovoljan što, uz ove dvije, ima još predstava za odrasle: teške i mučne ali neodoljive mariborske Nakaze, pa predstave po velikim piscima Kafki i Nušiću. A ima i blok predstava za najmanje, od interaktivne Zemlje prstnih lutaka do klasičnih izvedaba izvođači–gledatelji. I predstava za one između. Kao velikom poborniku studija lutkarstva i izdavačke djelatnosti, bilo bi mu drago što se nastavlja suradnja s osječkom akademijom i što po studentskim završnim radovima možemo zaključiti što nas čeka u budućnosti hrvatskog lutkarstva, a kad već nemamo naših izdanja, radovao bi se knjigama o lutkarstvu drugih izdavača.

Puno, puno stabala. Jedino loše što nam se može dogoditi jest da od šume (problema) ne vidimo – cablo.

doc. dr. sc. Livija Kroflin, urednica službenog programa PIF-a